Bio je i profesionalni predsjednik Saveza socijalističke omladine Općine Sanski Most, prvi predsjednik Društveno-političkog vijeća Općine Sanski Most, profesionalni član Sekretarijata Saveza socijalističke omladine BiH i bio angažovan u raznim tijelima SSO Jugoslavije kao i drugim političkim organima od1974. do1976. godine. U toku svog radnog vijeka okušao se na mnogim poljima ali novinarstvo ga je najviše privuklo tako da je ostao vjeran svom novinarskom pozivu. Njegov doprinos u borbi za istinu zaista je nemjerljiv što je svakako časna i profesionalna dužnost jednog istaknutog Bosanca. Fikret rijetko kada priča o sebi i upravo to me ponukalo da ga zamolim za razgovor kako bi tog veoma vrijednog čovjeka upoznali što bolje.
Muharem Sitnica: Fikrete, tebe tvoji sagovornici pitaju, da li si Sanjanin ili Banjalučanin, zato te molim da nam kažes ?
F. TUFEK: Sanjanin ili Banjalučanin? - ja odgovorim s osmijehom i jedno i drugo, pomagao sam i jednima i drugima, ali i svima u BiH gdje je god to bilo moguće
M. Sitnica: Na koji način i od kada si vezan za Banjaluku?
F. TUFEK: Za Banjaluku sam naravno posebno vezan, jer sam u njoj proveo najkreativnije godine novinarskog rada, od 1977. do napuštanja grada zbog rata 1993. godine. Radio kao sam kao glavni i odgovorni urednik Radio-Banjaluke i objavljivao svakodnevno tekstove ili vodio i uređivao emisije o aktulenim političkim i drugim temama u nepuna dva mandata: 1977. – 1985. U dva mandata bio sam direktor Radio Banjaluke. Međutim još 1991. dao sam ostavku na mjesto direktora zbog političke situacije i pritisaka tadašnjeg predratnog stanja, te kratko radio na reklamno-komercijalnim poslovima. Godine 1992. poslan sam na čekanje, zbog tog što sam Bošnjak, a potom , iste godine dobio sam i otkaz. To je period koji se nikad ne zaboravlja,period masovnog progona i etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata. U to doba, preko 80.000 stanovnika napustilo je Banjaluku. Od 1991. do 1993. bio sam svjedokom napuštanja Banjaluke i Bosanske Krajine. Autobusi su svakodnevno odvozili Banjalučane i Krajišnike diljem svijeta. Svaka čast jednom manjem broju ispravnih ljudi, među kojima je bilo i novinara, međutim ostaje gorko sjećanje na sve ono što se desilo, na vrijeme nacionalizma koji još i danas divlja. Bio sam u Banjaluci kad su rušene džamije, kad su harali „crveni“ i „plavi“ kombiji hapseći nedužne, samo zbog imena. Međutim, nijedan se narod ne može kolektivno optuživati za zločine, krivnja je individualna, nju samo pravosuđe može i treba realno procijeniti.
M. Sitnica: Kako je biti novinar na svom jeziku, na ovim prostorima?
F. TUFEK: Naš narod nažalost, nema potpun nacionalni ni kulturni identitet.U Švedskoj imamo čak desetak saveza s bh. predznakom, svima pomažem kroz vođenje programa i na druge načine, ali i pišući o njihovim aktivnostima. Još malo pa ćemo se i po ulicama organizirati, što je po meni nepotrebno i s puno ličnih interesa. Najteže mi pada kad napišem lijep članak o našim ljudima koji to zaslužuju, jer inače u principu pišem afirmativno i ne spadam u novinare koji traže negativne senzacije, a onda se javljaju dušebrižnici i zavidni s pitanjem što si baš tog „lopova“ predstavio. Novinar nije nimalo lako biti, to se pokazalo posebno u kriznim vremenima i ratu. Sretao sam se radeći posao novinara s najvišim državnicima u BiH, Švedskoj i drugim zemljama, ali su mi najdraže teme s našim ljudima u dijaspori koji su nešto značajno ostvarili. Sve što se objavi u medijima ostaje vječno da živi. „Bosanska pošta” je najbolji primjer, to je najveća novina u dijaspori, ona bilježi sve što jevažno na skandinavskim i širim prostorima o našem izbjegličkom životu. Ali naš narod „naučiti“ da čita novine i kupuje knjige jedan je od sizifovskih poslova.
M. Sitnica: Kakvi su tvoji pogledi na sadašnje sveukupno stanje u BiH?
F. TUFEK: Nacionalne partije nisu rješenje za BiH, nju u Europu mogu dovesti samo partije europske orijentacije. Europa je mjesto za BiH jer njoj naši narodi po svemu pripadaju. Bošnjaci su najveće žrtve na Balkanu samo zbog netrpeljivosti prema islamu i neopravdane islamofobije. Namjerno se prećutalo da su to isti oni Bošnjaci koji su spašavali Srbe u Banjaluci u Drugom svjetskom ratu, muslimani europske orijentacije. Stradali su dakle ni krivi ni dužni, u tome je nažalost značajna uloga i međunarodne zajednice. Sve sam učinio da to razotrkijem zapadnoj javnosti, te sam već dolaskom u Švedsku objavio nekoliko članaka na švedskom da u BiH nije građanski rat, kako to i danas govore švedski mediji, već čista agresija Srbije koja je željela postati velika Srbija, a kasnije nažalost i Hrvatske. Dayton je samo nužno „rješenje“ i jako nepravedno. Nažalost, njemu su „kumovali“ i neki najviši rukovodioci iz bošnjačkog korpusa. Nepravda je napravljena i njena su žrtva i dalje Bošnjaci. Posljedice su ogromne i trebaće jako puno vremena da se to ispravi. Možda će mlade generacije Bosanaca širom svijeta, koje su obrazovane i govore svjetske jezike, tek u budućnosti moći BiH uvesti u svijet civilizacije.
M. Sitnica:Od srca hvala na svim tvojim tekstovima, kao i budućim zapisima o nama na ovim prostorima.
