11. jula 2009. godine obilježena je godišnjica genocida u Srebrenici. Postavka «Što te nema»   umjetnice Aide Šehović, mlade Banjalučanke, impresionirala je kako Bosance i Hercegovce koji su se taj dan uputili ka Štokholm-u, tako i mnogobrojne prolaznike koji su zaustavili, pogledom ili riječima upitali, nasuli fildžan kahve i u mislima bili sa svima onima koji su našli ili još uvijek traže svoje najmilije.Postavka se sastoji od fildžana koji simbolizuju identifikovane i sahranjene žrtve genocida u Srebrenici. Fildžani se redaju jedan za drugim u krug da bi se u njih sipala svježe skuhana bosanska kahva.

Aida: Po drugi put, otkako sam napustila rodni grad Banju Luku, posjećujem Bosnu i Hercegovinu 2003. godine sa svojim roditeljima. Šetajući Sarajevom vidjeh plakat sa fotografijom Tarika Samaraha koji je na mene ostavilo dubok dojam. Na fotografiji su mnogobrojni redovi tabuta pronađenih žrtava genocida u Srebrenici. Nakon posjete Sarajevu odlazimo na more i čitajući novine naiđem na članak o mladiću koji je preživio Srebrenicu. Osjetila sam da i pored mora i sunca ne mogu da se opustim. Sjetila sam se Srebrenice prije rata gdje sam s mamom jela palačinke i bila sretna. U Americi, gdje sada živim, počela sam raditi radove sa kafom koja je simbol kulture i identiteta Bosne i Hercegovine. Za nas iseljenike bosanska kahva je ritual i iz tog rituala je izrasla ideja za projekat «Što te nema«.Vidjela sam kahvu kao umjetnički materijal. Razmišljala sam o tome šta ta kahva u stvari predstavlja za nas. Ideja se rodila, izrasla, formirala se i mijenjala sa svakom novom postavkom. Do sada si imala više postavki u svijetu. Da li bi nam mogla reći gdje?

Aida: Prva postavka bila je u Sarajevu, na Čaršiji 2004. godine, zatim u New York-u 2005. godine u zgradi UN, u Tuzli 2006. godine na Trgu žrtava Srebrenice na kojoj su prvi put bile prisutne žene Srebrenice, u Hag-u 2008.godine na trgu Den Plein i evo sada 2009. godine u Štokholm-u na Norrmalmstorg-u. 

Nakon oformljene ideje trebala ti je podrška.
Aida: Nisam se dala obeshrabriti glasovima koji su govorili da neću uspjeti.Veliki je korak zatražiti pomoć i znati je prihvatiti. Pored svih prepreka i poricanja da projekat neće opstati, opstao je zahvaljujući ljudima koji su vjerovali u mene i u sebe. Znam da svi ti ljudi, nakon obavljene postavke «Što te nema«, osjećaju duševno zadovoljstvo što su bili dio toga i pomogli da projekat dalje živi. Na internetu sam našla kontakt sa ženama iz Srebrenice kojima sam objasnila svoju ideju. One su me od samog početka podržavale, iznenađene činjenicom da nisam iz Srebrenice, ali da mi je važno da se ne zaboravi. Najviše kontakata sam imala sa predsjednicom Hajrom Ćatić te njenom zamjenicom Nurom Begović. Ja sam ih zamolila da sakupe korištene fildžane da bih imala šansu da započnem realizaciju projekta. Bile su na mojoj strani. Djeca po školama su skupljala fildžane, moji rođaci i prijatelji su davali svoje fildžane za prvu postavku u Sarajevu. Nakon toga broj fildžana raste jer svake godine, oni koji dođu na postavku donesu svoje fildžane i poklone ih za projekat. Danas se broj fildžana približio brojci od 4000, i simbolično prati broj identifikovanih i sahranjenih žrtava genocida u Srebrenici. 

Aida, koja  je Tvoja poruka postavkom projekta «Što te nema» ?

Aida : To je najteže pitanje koje umjetniku možeš postaviti! Koja je poenta ljubavi? Ja se osjećam obaveznom da ovo uradim. Moja želja je da nekoga dirnem i podstaknem na razmišljanje. Interesantno je pitanje sjećanja, čega se sjećamo i koliko smo selektivni u svom sjećanju, pogotovo za nas iz Banje Luke. Srebrenica se desila svima nama kao simbol bosanskog stradanja, bosanske sudbine. Moj projekat je kao spomenik ili knjiga – postoji jer ga ljudi žele vidjeti, biti dio njega. Ono što je počelo kao individualni rad preraslo je u nešto u što su uključeni svi koji žele da ga uveličaju, pomognu i podrže. Zajednički cilj koji svi  imamo je nikada ne zaboraviti i stalno se sjećati onoga što se desilo.