Banjaluka je od 1991. do 1995. godine doživjela veliki egzodus.Stanovništvo Banjaluke potražilo je utočište u mnogim zemljama i na različitim kontinentima.Sama Švedska primila je oko 12000 hiljada Banjalučana. Naši ljudi su se relativno brzo snašli u nepoznatom svijetu, naučili u kratkom vremenu dosta toga o svojoj novoj domovini, manje-više švedski jezik i polako i sigurno po švedskom principu udružili se u novostvorena lokalna udruženja.
Već 1992. godine osnovali smo Savez bosanskohercegovačkih udruženja. Banjalučani, kao najbrojnija grupa naših prognanika, brzo i efikasno su se uključili u rad Saveza i lokalnih udruženja, te se istovremeno počeli organizovati u zavičajne klubove i sekcije pri lokalnim udruženjima. Prva ozbiljnija organizovanja Banjalučana počela su sa prvim velikim susretom naših građana održanim u Orebru 1995. godine. Ko je tada slutio da će kroz sve ove godine ovakvi skupovi postati tradicionalni i tako prepoznatljivi za ove prostore? Ti prvi susreti bili su i nagovještaj osnivanja Saveza, a njihova uloga u očuvanju kontakata sa rodnim gradom i drugim sredinama gdje žive Banjalučani nemjerljiva.
Krajem 1996. godine na jednom sastanku u Malmeu pokrenuta je inicijativa za stvaranje Saveza Banjalučana u Švedskoj. Za tako što već su bili stvoreni preduslovi, a ukazala se i velika potreba za boljim i efikasnijim samoorganizovanjem. Na inicijativu nekoliko banjalučkih udruženja i sekcija, koje su djelovale u većim gradovima, marta 1997. godine u Noršepingu je održana osnivačka skupština, a za prvog predsjednika Saveza izabran je Reuf Jakupović. Postavljeni su programi i ciljevi Saveza, napravljen je statut koji je regulisao rad Saveza i njegovih članica. Naredne godine, na skupštini u Jonšepingu, za predsjednika je izabran aktivista iz regije Noršeping Elvir Hasanić.
U martu 1999. godine poznati društvenopolitički radnik Mesud Mulaomerović biva izabran za predsjednika, a za njegovog zamjenika mladi i ambiciozni Samir Rajić.Za sekretara bio je izabran Osman Bešić. Oni su, uz glavni odbor, dali veliki doprinos njegovom efikasnijem i kvalitenijem djelovanju, boljem organizovanju unutar same organizacije kao i saradnji sa švedskim institucijama i sa vlastima u Banjaluci. Savez je podijeljen na pet regija i u tridesetek udruženja i sekcija brojao je preko 5000 članova. Poslije nekoliko veoma uspješnih godina sa evidentnim rezultatima dolazi do stagnacije, opadanja članstva i malog zatišja u aktivnostima Saveza. Razlozi su bili objektivne ali i subjektivne prirode.
Krajem 2003. godine predsjednik Saveza postaje Izudin Smailagić, član glavnog odbora iz Noršepinga, a početkom 2006. godine za predsjednika je izabran Mirsad Filipović iz Motale. Mesud Mulaomerović, dugogodišnji predsjednik, postaje podpresjednik, a blagajnik već četvrtu godinu Zlatko Avdagić iz Motale. Dolaskom novih snaga na čelo Saveza, počinje ponovni procvat Saveza, koji se počinje etablirati kao značajna snaga u djelovanju Banjalučana koji žive i rade u Švedskoj. Savez je sada mnogo bolje organizovan, administracija je mnogo modernija i efikasnija a informacije su mnogo brže i produktivnije. Napravljena je i web stranica, a ubrzo će svijetlo dana ugledati i novine Saveza koje će se zvati „Šeher Banja Luka“
Značaj ovakvih okupljanja se očitavao i u očuvanju naše kulture, tradicije, identiteta i jezika. Redom su se izmjenjivali domaćini ovih susreta i to: Orebro, Noršeping, Štokholm, Jonšeping, Geteborg, Malmo, Vekšjo, Motala, Geteborg, Motala, Vekšjo, Geteborg, Noršeping i Geteborg. Ovogodišnji susret, petnaesti po redu će se održati početkom oktobra tamo gdje i počeo u Orebru. Na većini ovih susreta okupljao se veliki broj naših sugrađana, njih između 1500 do 2000. Dolazili su Banjalučani iz cijelog svijeta, a ponajviše iz skandinavskih država i Njemačke.
Uvijek su na susrete pozivani gosti iz političkog vrha i izvršne vlasti grada Banjaluke i mjesta domaćina skupa. Nekoliko puta su nam gosti bili ambasadori BiH u ovoj zemlji i predstavnici konzulata. Poznati politički i društveni radnik Dževad Osmančević izostao je samo sa dva posljednja satanka. Među ostalim gostima treba napomenuti slijedeća imena: Slobodan Popović, Nedžad Šešivarević,Dževad Haznadar, Asim Skorup, Kemal Gunić, Idriz Salatagić, Irfan Horozović, Smail Đuzel, Emir Kulenović, Marjan Beneš, Fuad Balić, Slobodan Gavranović, Omer Višić, Vladimir Đukelić, Edo Lelić, Dubravka Milobara, Meliha Filipović, Senad Hadžifejzović, Ambasadori Mediha Filipović i Darko Zelenika, Konzuli Jasminka Ustamujić i Mušan Agović, Midhat Ajanović Ajan i mnogi drugi. Banjalučki štimung i specifičan duh, uz nezaobilazne specijalitete sa roštilja, jagnjetinu i bogatu mezu, upotpunjavali su sami posjetioci. Neki su se po prvi put u izbjeglištu sretali upravo na ovakvim susretima, evocirali uspomene nostalgično se prisjećajući sretnih dana uz Vrbas, poznatih vrbaskih teferiča i mnogobrojnih sevdalinki ispjevanih upravo o Banjaluci.Prekrasne aleje kestena i lipa, gradski parkovi i behar u maju davali su našem gradu poseban šarm i aromu. Teško da se igdje u svijetu može skupiti toliko Banjalučana na jednom mjestu kao na ovim susretima. Enes Bašić, Nadir Garčević, Ado Bahtijaragić, Fikret Velić su samo neki od Banjalučana koji su nas zabavljali na susretima, a „Zelena rijeka“ se čula svaki put i ta pjesma postala je naša prirodna himna. Voditelji programa na našim susretima bili su: Muharem Sitnica- Sića, Fikret Tufek, Ozren Tinjić i Sabahudin Bahtijaragić-Cober . Svaki od njih je na svoj način obilježio ove susrete. Treba spomenuti organizovane posjete rodnom gradu 1998. i 1999. godine koje su realizovane u saradnji sa švedskim institucijama koje se bave izbjegličkom problematikom. Realizovana je uspješno i akcija registrovanja vaučera, akcije za povrat imovine, razgovori sa predstavnicima vlasti o vraćanju prijašnjih imena i naziva naselja i ulica, organizovanoj registraciji i glasanju na izborima.
Savez je u skladu sa svojim mogućnostima pomagao našim ljudima da se bolje organizuju i lakše integrišu u švedsko društvo. U svojim programskim ciljevima velika pažnja posvećena je suradnji sa drugim organizacijama i institucijama koje djeluju kako u Banjaluci, tako i u dijaspori. Treba istaći saradnju sa Lokalnom zajednicom udruženja građana Banjaluke, Udruženju građana povratnika, Centrom za lokalni razvoj, Merhametom, Islamskom zajednicom, odborom za izgradnju džamije Ferhadije i drugima. Savez ima odličnu saradnju sa svim bh. istitucijama i savezima koji djeluju u Kraljevini Švedskoj. Naš Savez je i članica Svjetskog saveza dijaspore i naši predstavnici obavezno prisustvuju na Kongresima saveza dijaspore i aktivno učestvuju u radu istog. Savez svake godine aktivno učestvuje na pripremanju i provođenju Dana dijaspore koji se tradicionalno održavaju u julu mjesecu u Banjaluci. Posebno treba istaknuti i nekoliko pojedinaca koji su svojim nesebičnim radom i
požrtvovanjem doprinijeli da bi se naša organizacija uspješno održala i dobila status u ovom društvu vrijedan poštovanja. To su: Mesud Mulaomerović, Muhamed Ibrahimbegović-Palada, Šukrija Litrić, Elvir Hasanić, Mehmed Muhedinović, Ljiljana Laks-Pregl, Sadik Beglerović, Ferid Lukačević, Izudin Smailagić, Reuf Jakupović, Suada Đelić, Nail Vajrača, Đemil Vajrača, Muharem Sitnica, Fikret Tufek, Samir Rajić, Osman Bešić, Sakib Dedić, Admer Duna, Zlatko Avdagić i mnogi drugi. Nekoliko naših sugrađana su ekonomski pomagali i sponzorirali naše projekte.
Posebno mjesto u našim srcima zauzimaju vrlo uspješni privrednici Nurko Golalić i njegovi sinovi Zlatan i Amir koji su se nesebično odazvali svakoj humanitarnoj ili kulturnoj akciji koju su organizovali Savez i njegova udruženja. Banjalučani jako dobro funkcionišu u novoj sredini. Većina je zaposlena, mnogi su promijenili zanimanje, neki su dogurali daleko u politici, sportu i kulturi. Omladina završava visoke škole i univerzitete, druže se međusobno, organizuju fešte, imaju web stranicu, pomažu starijima, neki imaju i svoj radio program. Dosta Banjalučana imaju vlastiti obrt, radnje i male fabrike. U mnogim gradovima naši sugrađani imaju svoje restorane, kafane, picerije, ćevabdžinice, klubove sa banjalučkim predznakom, gdje se svakodnevno okupljaju i druže. Svakog maja udruženje iz Noršepinga organizuje susret pod naslovom „Sa glumcima u maju“ posvećen našem kazališnom i filmskom bardu, glumcu Ademu Čejvanu. Obavezni gosti na ovoj tradicionalnoj kulturnoj večeri budu Zlatko Pregl-Feliks i Sabahudin Bahtijaragić-Cober koji osmisle izvrstan program i zajedno sa domaćinima oslikaju rad i djelo ovog vrhunskog banjalučkog glumca. Mnogi obnavljaju ili grade nove kuće u svom gradu, renoviraju stanove, razmišljajući o povratku pod stare dane. Neki su prodali ili zamijenuli svoju imovinu za druga mjesta u Bosni. Sve je to bolna realnost i stvar izbora, međutim, niko ne zaboravlja krajišku ljepoticu, onakvu kakvu smo je zapamtili kada smo je napustali. Nostalgija i žal za starim vremenima još uvijek je prisutna u našim srcima.
Većina nas posjećuje Banjaluku svakoga ljeta, ostane nekoliko dana ili sedmica, posjeti rodbinu i prijatelje, obiđe mezarja i groblja, napuni akumulatore na moru i onda nazad „kući“. To je nažalost naša stvarnost i od nje se ne da tako lako pobjeći. A onda vrlo brzo dolazi septembar, najznačajniji mjesec za mnoge Banjalučane u Švedskoj jer tad se ponovno okupljamo na našem tradicionalnom susretu. Svake godine na tim susretima prisutno je sve više mladih što nas veoma raduje.
To je dobar predznak da se naša druženja neće ugasiti i da ćemo se mi Banjalučani diljem svijeta organizovano okupljati kao i do sada.
Historijat